Nebo je plavo zbog sastava atmosfere i razlicitih talasnih duzina
razlicitih boja.
Bijeli Suncevi zraci se u
sudaru s molekulama atmosfere razbijaju i stvaraju dugin spektar k'o na
omotu "The Dark Side of the Moon" Pink Floyda.
Boje duzih talasnih duzina
(crvena, narandzasta) prolaze prepreku atmosfere i nastavljaju svoje
kretanje, dok se plava, koja ima jednu od najkracih talasnih duzina -
"odbija" po atmosferi od molekule do molekule u svim pravcima k'o u
fliperu. Tako nam iz svih pravaca, na sve strane stize plava boja cija
je talasna duzina taman tolika da ostane "zarobljena" medju molekulama
atmosfere.
Na Mjesecu nema atmosfere, pa
je nebo uvijek crno a Sunce uvijek bijelo.
Na Marsu, kad vjetar digne
feroksidnu prasinu u atmosferu – nebo je crveno, a kad ne digne – tamno
plavo, skoro crno.
Neka planeta "X" koja nema u
atmosferi 78% Nitrogena + 21% Oxygena kao Zemlja – moze imati drugacije
obojeno nebo jer molekule njene atmosfere mogu "zarobiti" neku drugu
boju duginog spektra.