Sa koliko godina osoba moze da oboli?
Teoretski, nema nikakve prepreke da dijete bude dijagnosticirano sa shizofrenijom (iako je dosta rijetka kod djece). Medjutim, u tom periodu ima dosta "slicnih" bolesti koje su u neku ruku normalne za djecu tog uzrasta i rijetko da ce koji ljekar posumnjati na neku bolest kao sto je shizofrenija. Obicno se to ostavi neko vrijeme i dijete se posmatra, pa tek onda u nekim starijim godinama, nakon sto se iskljuce ostale (ucestalije) bolesti, ljekar bi eventualno mogao ozbiljnije sumnjati u shizofreniju. Ustvari, sve sto je osoba mladja kad joj se postavi dijagnoza, obicno se teze i lijeci. Naravno, izuzetak su osobe koje su imale shizofreniju ali nisu bile lijecene pa se bolest razvila.
Kako se drustvo ponasa prema bolesniku koji ne zna da je bolestan?
Na ovo je tesko odgovoriti. Pretpostavljam da osoba koja ne zna da ima shizofreniju, ne pije nikakve tablete da je izlijeci. To bi znacilo da ta osoba nema nista sto je sprijecava da se ispoljava simptome shizofrenije. Ali oni variraju od osobe do osobe, ima vise vrsta shizofrenije... neki su bolesnici jako agresivni, dok neki nisu. Neki pricaju cudne stvari, dok neki sute. Ako bolesnik ispoljava znakove izrazite agresivnosti, napada ljude i ponasa se krajnje neobicno, takvim se osobama najcesce i odredi dijagnoza. Jer niko nece drzati takvu osobu pored sebe i istovremeno misliti da je sve u redu. Sa druge strane, ako bolesnik ispoljava neke blaze simptome, onda moze proci neko vrijeme dok ukucani konacno ne shvate da ipak takvo ponasanje nije u redu. Takve bi osobe okolina opisivala kao "nesto nije u redu sa njim/njom". Naravno, ove sa "tezim" simptomima, okolina bi od pocetka posmatrala kao ludjake. To je razumljiuvo, jer takve osobe i ponude dovoljno razloga da ih se takvima smatra. Naravno, ne kazem da je to u redu, ali je, bar meni, sasvim razumljivo.
Kako shizofrenicari prihvataju svoju bolest?
Opet generalno pitanje! Imas npr. osobu koja izgubi nogu i cijeli zivot bude tuzna zbog toga, dok sa druge strane imas nekog sa istim nedostatkom, ali je sretan i pokusava da to bude sto manji problem. Tako je i sa shizofrenicarima. Ako je terapija djelotvorna i osoba moze zdravo razmisljati, neki od njih mogu biti sasvim OK sa tom bolescu i prihvatiti je. Ovo posebno zbog toga sto se tokom lijecenja posjecuju razni neuropsihijatri i sl. koji ih dodatno motivisu, ili bi bar trebali, da to prihvate i ne smatraju nekim problemom. A opet, nekima to obiljezi cijeli zivot i tesko se nose sa tim. Tako je sa svim (mentalnim) bolestima. Oni bolesnici kojima lijekovi puno i ne pomazu, cesto i ne shvataju da imaju shizofreniju. Nijma se stvari koje prividjaju i sl. cine sasvim normalnim i ne vide sto je u njima "ludo".
Koliko opasno moze biti priznanje bolesniku?
I ovo je vezano za licnost svake osobe. Ali ako vec pitas koliko opasno moze bii, pretpostavljam da bi se u najgorem slucaju kod takve osobe, bar privremeno, stanje moglo pogorsati. Ako bi to islo u smjeru agresivnosti, mozda bi cak mogla i fizicki napasti osobu koja joj to govori. Moja rodica je nakon dijagnoze dugo vremena odbijala da uzima tablete i stalno govorila "nisam luda, ne trebaju mi". Vjeruj mi, vecini nam je teze bilo slusati tu stalnu pricu u tome kako nije luda, nego trpiti neke druge simptome. Rekao bih da je ona odbijala tu dijagnozu, ali kad bolje razmislis, ni druge osobe nista lakse ne prihvate kad im se kaze da imaju neku bolest.
- Komentari na odgovor
- Block - Hvala... dobri odgovori... (prije: 10 mjeseci) Ξ
Biznis i finansije
Dom i vrt
Hrana i piće
Kompjuteri i internet
Kućni ljubimci
Ljepota i stil
Ljubav i veze
Nauka
Obrazovanje
Okoliš
Politika i uprava
Potrošačka elektronika
Putovanje i turizam
Sport
Tabu
Trudnoća i porodica
Umjetnost i humanost
Vozila i prevoz
Zabava
Zdravlje
mahalac
